Nuklearni transfer: novi pristup liječenju neplodnosti

Liječenje neplodnosti ponekad može biti prilično komplicirano i dugotrajno, posebno kada do trudnoće ne dođe unatoč najboljim naporima pacijentice i liječnika. Slučajevi s lošom kvalitetom jajnih stanica i embrija smatraju se posebno teškima za prevladati. Osim toga, ni liječnici ni pacijenti ne mogu unaprijed prepoznati i spriječiti niz problema koji se mogu pojaviti tijekom liječenja.

Što je nuklearni transfer?

Nuklearni transfer (NT) je novi pristup liječenju neplodnosti koji se sastoji u transferu pacijentovog nuklearnog materijala u citoplazmu donorske jajne stanice. Logika iza ove metode je da određeni negativni čimbenici mogu biti povezani s citoplazmom oocita i mogu se prevladati zamjenom citoplazme.

Unutarnji embrionalni čimbenici koji dovode do embrionalnog aresta:

• Značajke ekspresije gena
• Poremećaji količine i funkcije mitohondrijske DNA
• Značajke metilacije
• Male nekodirajuće RNA
• Kromosomske abnormalnosti
• Metabolički profil embrija
• Specifične morfološke karakteristike, posebno vakuolizacija

Uloga mitohondrija u oocitima

Oociti imaju najveći broj mitohondrija i kopija mitohondrijske DNA (mtDNA) u usporedbi s drugim stanicama u tijelu. Mitohondriji u oocitima imaju dvije glavne uloge: podržavanje metaboličkih potreba oocita i regulaciju apoptoze, a istovremeno služe kao rezervoar intaktne mtDNA za budući razvoj potomstva. Tijekom novačenja folikula, mitohondrijska masa može se povećati sa 6000 kopija mtDNA na 200 000, što ih čini osjetljivijima na mutacije i delecije.

Metode prijenosa jezgre

Postoji nekoliko metoda prijenosa jezgre koje se koriste i prije i nakon oplodnje:

• Prije oplodnje: Prijenos germinativnih mjehurića (GVT), Prijenos vretena diobe kromosoma (MIST | MIIST), Prijenos prvog polarnog tijela (PB1GT)
• Nakon oplodnje: Prijenos drugog polarnog tijela (PB2GT), Prijenos pronukleara (PNT)

Iskustvo IVMED klinike

Među pacijenticama koje su podvrgnute transferu fisijskog vretena i polarnog tijela (MS i PB1), prosječna dob pacijentica je 40,3 godine, a prosječan broj prethodnih pokušaja IVF-ICSI je 3,3. Koristili smo 99 M II oocita od pacijentica i 166 M II oocita od donorica. Uspješna rekonstrukcija postignuta je u 86% slučajeva, sa stopom fragmentacije od 60% i stopom stvaranja blastocista od 29%.

Pacijenti koji su podvrgnuti pronuklearnom transferu (PNT) imali su prosječnu dob od 39,7 godina, a prosječan broj prethodnih ICSI pokušaja bio je 3,8. Koristili smo 185 M II oocita od pacijentica i 277 M II oocita od donorica. Uspješna rekonstrukcija postignuta je u 83,4% slučajeva, stopa fragmentacije stabljike bila je 72,2%, a stopa stvaranja blastocista 44%.

Zaključci

Rekonstrukcija oocita u određenim slučajevima može se smatrati alternativom doniranju oocita. Izbor specifične tehnike ovisi o broju i kvaliteti oocita, kao i o kliničkoj situaciji. Mitohondrijske bolesti nisu uvijek indikacija za nuklearni transfer ako ne postoji tehnologija za potpuno uklanjanje majčine mtDNK. NP su manje učinkovite za starije žene. Svaki slučaj je jedinstven i zahtijeva individualni pristup. Korištenje NP omogućuje vam trudnoću u slučajevima kada standardna IVF ne funkcionira.

Danas imamo živorođenu djecu nakon takvog liječenja, što je naše zajedničko postignuće s našim pacijentima!